среда, 13. јануар 2016.

Pogled

Ima ljudi kojima je sve lako, sve prolazi kraj njih - oni vole samo sebe i ne obaziru se na druge.
Ima ljudi koji se obaziru na sve i zaborave na sebe.
Ovi drugi imaju malo radosti u zivotu. One su sitne, njihove, i nekako ih odrzavaju na povrsini. I misle u sebi kako je to nepravedno, imaju i oni pravo na nesto; te misli prigusuju, one samo ponekad izbiju pa se opet sakriju.
Neki dan sam slucajno prisustvovala necemu. Neki covjek je dobio pismo i odmah ga nestrpljivo otvorio. Prolazila sam tuda i nisam ga dobro ni videla; ne znam sta bese u pismu ali on rece naglas: "E, sada mogu i da umrem." I taj ton i glas mi privukose paznju jer on to rece tako vedro. I ne setih se da ga pogledam u lice, morale su to biti srecne oci, ali ne videh. Bila sam zaokupljena pismom, pitala se sta je bilo u njemu, sta je to procitao kada je to rekao, morala je to biti radost.
Pomislih kako smo svi postali toliko preplaseni da smo poceli sumnjati u sve. U sebe, u druge, u stvari koje se drugima desavaju a nama nikada i cime smo to zasluzili; pa zar i mi ne zasluzujemo mrvicu necega?
I ne znam da li je taj covek to pismo cekao ili je ono slucajno doslo, da li ce ga cuvati i da li je to uopste vazno u toj prici ali sada se pitam da li cu ja nekada dobiti takvo pismo.
Da li cu ja to reci? Isto tako vedro? Kada razmislim, mislim da bih to rekla jer u rukama bi mi bilo nesto vredno i nesto moje.
Naravno, trebate imati nekoga da vam nesto napise i posalje. A mozda slucajno dodje, ima takvih slucajnosti ali ne znam kome se desavaju. Mozda vreme ili nesto nekim slucajnim odabirom nadje bas mene i uruci mi tu dragocenost, nesto sto ce biti sacuvano i nedirnuto, svetlo i radosno. Mozda. Treba biti strpljiv.
Cekati. Verovati. Mozda.
napisala:Wind

preuzeto sa sajta: http://www.inter-caffe.com/

Нема коментара:

Постави коментар