петак, 2. јануар 2015.

Andjelija Nedeljković Petrović





Zaćuti, srce moje, tiše još tiše
umorno znam, jesi, k'o starinski sat
san neće na oko, i nije moranje to više
nemoj baš klatnom, ko cokulom pod vrat

Zagrcnem se često, nežnosti moja
sudbino, znam da nisi mi rod ni brat
iz nehata zaigraš, da l' čigra sam tvoja
srce od umora mi, ko da juriš na sprat.

Što vagaš mi dušu, na jedan karat
sudbino, zlatom ne voleh da kitim vrat;
sad bosonoga jedino,mogu kad otežalo

bilo pod vratom mi je, alarm na sat.
Primiri se,stišaj, srce bar malo
ogluvela sam, dok ne čujem ni koraka bat.

Нема коментара:

Постави коментар